Kako su stari Egipćani pomicali kamene blokove teške mnogo tona na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara? Desetljećima su arheolozi predlagali različita rješenja: od drvenih sanjki do ogromnih rampi. Nažalost, svakoj od ovih teorija nedostajao je ključni element. Odgovor je vjerojatno ležao pod nogama istraživača, odnosno pod debelim slojem pustinjskog pijeska. Najnovije otkriće sugerira da je rješenje možda bila… voda.
Nevidljivi svijet ispod površine pustinje
Pokazalo se ključnim gledati iz sasvim druge perspektive: iz svemira. Eman Ghoneim koristio je radarsku tehnologiju koja prodire u zemlju kako bi otkrio tragove drevne, sada isušene rijeke. Radarski valovi omogućili su da se vidi ono što je tisućljećima bilo skriveno ispod naslaga sedimenta i pijeska: čisto riječno korito koje se proteže od područja Gize do Fajuma. Otkrivena pritoka, koju su znanstvenici nazvali pritoka Ahramat (ili pritoka Piramide), bila je impresivno velika. U nekim je razdobljima bila široka i po pola kilometra, pa i više.
Riječ je o širini od pola kilometra ili više, što odgovara sadašnjoj širini Nila. Dakle, to nije bilo malo bočno oružje. To je bilo glavno bočno oružje, objašnjava Ghoneim.
No, ono što je najintrigantnije je tok ovog drevnog plovnog puta. Prolazi točno 38 različitih lokacija na kojima se nalaze piramide. Takva podudarnost rijetko je slučajna.
Kako je rukavac Nila olakšao transport blokova
Koncentracija piramida u području oko današnjeg Kaira dugo je zabrinjavala istraživače. Zašto tamo? Odgovor bi mogao biti prozaičan i praktičan: radilo se o blizini učinkovite transportne arterije. U davna vremena vodeni promet bio je najučinkovitiji način prijevoza teških tereta na velike udaljenosti. Ghoneim je skrenuo pozornost na karakterističan arhitektonski element povezan s piramidama. Većina piramida imala je nasip, ceremonijalnu cestu koja je vodila do takozvanog donjeg hrama. Ispostavilo se da su ti hramovi često građeni na obalama otvorenog riječnog rukavca.
Čini se da su niži hramovi funkcionirali kao pretovarne luke. Tamo su brodovi mogli stizati s blokovima iz udaljenih kamenoloma, nakon čega se materijal transportirao na pravo gradilište. Ovakva organizacija rada objasnila bi kako se mogu realizirati projekti tako kolosalnih razmjera. Hipoteza je uvjerljiva, ali tek treba biti definitivno potvrđena. Znanstvenici planiraju uzeti jezgre iz korita drevne rijeke kako bi utvrdili je li pritoka bila aktivna tijekom ključnog razdoblja Starog i Srednjeg kraljevstva, između 4700 i 3700 godina. Bez tog dokaza, teorija, čak i ako objašnjava mnoge nedoumice, ostaje samo vrlo vjerojatna hipoteza.
U potrazi za nestalim gradovima
Nil nije bio statična rijeka tisućljećima. Njegovo korito i grane su migrirali, nestajali i ponovno se pojavljivali. Gdje je voda tekla, nicala su naselja. Kad je rijeka promijenila tok, gradovi su često padali u zaborav i nestajali pod pijeskom. Metoda koja kombinira satelitske podatke s tradicionalnom arheologijom otvara nove mogućnosti. Prateći tragove drevnih riječnih korita ispod površine, istraživači mogu locirati mjesta na kojima su danas postojala nepoznata naselja ili kultna središta. To je kao da imate kartu blaga koja vas vodi do izgubljenih dijelova povijesti.
Ghoneim je predstavila svoja otkrića na međunarodnoj konferenciji egiptologa i od tada se nastavljaju rasprave o njezinom predloženom scenariju. Kao što se može vidjeti, moderne tehnologije mogu podržati arheologiju dopuštajući preliminarno, neinvazivno istraživanje nalazišta.
Međutim, konačna potvrda uvijek će zahtijevati tradicionalna iskapanja. Kombinacija obje metode mogla bi u nadolazećim godinama donijeti niz otkrića koja će značajno povećati naše znanje o civilizaciji Nila.
