Pijesak je postao drugi najiscrpljeniji resurs na planetu.
Sama činjenica zvuči nevjerojatno: Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, dvije zemlje neraskidivo povezane s pustinjom, svake godine uvoze milijune tona pijeska. Na prvu djeluje nelogično, gotovo kao da informacija ne može biti točna.
No, čim se zagrebe ispod površine, postaje jasno da je to ne samo istina, već i znatno složeniji problem nego što se čini.
Da, ove zemlje uvoze ogromne količine pijeska. Samo su Ujedinjeni Arapski Emirati 2023. godine kupili više od šest milijuna tona. To je iznenađujuće jer se obje države nalaze usred golemih pustinjskih područja. Objašnjenje je, međutim, jednostavno: pijesak kojim raspolažu nije pogodan za industrijsku upotrebu.
Takozvani eolski pijesak, koji vjetar oblikuje u dine, vrlo je glatak, homogen i zaobljen. Upravo zbog tih karakteristika nije pogodan za proizvodnju betona, stakla i drugih industrijskih materijala. Tehnički se može koristiti, ali to zahtijeva složene prilagodbe smjesa, strogu kontrolu veličine čestica i nečistoća te precizno uravnoteženje proizvodnih procesa.
S vremenom takav pristup postaje toliko skup da je ekonomski isplativije uvoziti pijesak s boljim fizičkim i kemijskim svojstvima.
I zapravo, to ne bi trebalo čuditi. Pijesak je danas drugi najiskorištavaniji resurs na svijetu, odmah nakon vode. Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, svake godine koristi se oko 50 milijardi tona pijeska i šljunka.
Nestašica je postala toliko izražena da su se pojavile kriminalne mreže specijalizirane za ilegalno vađenje i krijumčarenje pijeska.
No, nije riječ o bilo kakvom pijesku. Postoji više vrsta, ali za industriju su ključne dvije: prirodni pijesak i kvarcni pijesak. Zemlje Perzijskog zaljeva uglavnom uvoze upravo kvarcni pijesak, koji ima stabilnu granulometriju i visoku čistoću. Primjerice, Ujedinjeni Arapski Emirati godišnje troše stotine milijuna dolara upravo na ovu vrstu sirovine.
Drugim riječima, iako su ove zemlje “bogate” pijeskom, nemaju onaj pijesak koji im je stvarno potreban. Industrija zahtijeva vrlo specifične karakteristike: preciznu veličinu zrna, nisku razinu nečistoća, stabilnu opskrbu i kontroliranu vlagu. To je ključno za staklarsku, kemijsku, lijevarsku i filtracijsku industriju.
Zanimljivo je da ove zemlje uvoze i prirodni pijesak, iako ga lokalno imaju. Razlog leži u upravljanju okolišem. Umjesto iscrpljivanja vlastitih obala i pustinjskih područja, često radije kupuju pijesak iz susjednih država kako bi izbjegli eroziju, zaslanjivanje tla i ugrožavanje ribarstva i turizma.
Poznat je i slučaj iz 2019. godine, kada je par uhićen na Sardiniji zbog krađe 40 kilograma pijeska s plaže. Iako je to zvučalo kao bizarna vijest, ona je bila samo simptom mnogo većeg problema: globalne borbe za pijesak.
Kako potražnja raste, tako rastu i napetosti. Svijet si više ne može priuštiti da ovaj resurs smatra beskonačnim. Pijesak, iako naizgled običan, postao je strateški materijal bez kojeg moderna civilizacija ne može funkcionirati.
