Godinama sam slušao, a ponekad i vjerovao, da su „mobiteli dosadni“. Da su svi samo pravokutnici s ekranima i da su inovacije stale. No čini se da je industrija posljednjih godina odlučila dokazati suprotno. Tržište je odjednom preplavljeno novim pojmovima: Edge, Air, Tri-fold i Ultra. Svjedočimo eksploziji formata kakvu dugo nismo vidjeli.
Ipak, nakon testiranja, analize i stvarnog korištenja svih tih noviteta, moram priznati jedno: i dalje bih izabrao telefon iz srednjeg cjenovnog segmenta. Razloga je mnogo, ali najvažniji je jednostavan – uvijek tražim najbolju vrijednost za novac, bez potrebe za ekstremnim tehnologijama i skupim eksperimentima.
Zlatna groznica novih formata
Ako pogledamo današnje tržište, jasno je da proizvođači pokušavaju pobjeći od stagnacije. S jedne strane pojavila se opsesija ekstremnom tankoćom. Modeli poput Galaxy S25 Edge, iPhone Air i Honor Magic 8 Pro Air postavili su smjer: snažni telefoni u kućištima debljine oko šest milimetara, lagani i elegantni.
S druge strane, ono što je nekoć zvučalo kao znanstvena fantastika danas je stvarnost. Trostruko preklopivi telefoni već postoje – Huawei je prvi zakoračio u to područje s modelom Mate XT, a Samsung ne želi zaostati. Paralelno se odvija i tiha, ali izuzetno važna revolucija: silicijsko-ugljične baterije. Zahvaljujući njima, danas je moguće ugraditi baterije kapaciteta 7000 pa čak i 10.000 mAh u kućišta u koja su prije stale samo baterije od 5000 mAh.
U srednjem cjenovnom razredu nestao je „wow efekt“
Moje iskustvo ovdje dolazi do izražaja. Bez obzira na marketinški entuzijazam, stvarnost je složenija. Ultratanki telefoni izgledaju impresivno, ali već smo vidjeli kako su neki proizvođači, poput Xiaomija, morali otkazati projekte zbog problema s izdržljivošću.
Trostruko preklopivi telefoni, iako fascinantni, i dalje su rijetki, teško dostupni i izuzetno skupi. Slična sudbina vjerojatno čeka i druge eksperimentalne formate – s vremenom će pojeftiniti, ali zasad ostaju nišni proizvodi za vrlo bogate korisnike.
Klasični premium segment, čije su cijene u posljednjih nekoliko godina premašile 1000 eura, izgubio je dio svoje čarolije. I dalje je izlog tehnologije, ali uz rijetke iznimke više ne donosi stvarni „wow efekt“. Korisničko iskustvo se ne poboljšava onoliko koliko bi se očekivalo.
Zato je, po mom mišljenju, upravo srednja klasa preuzela primat. Ne zato što ima najnaprednije tehnologije, već zato što nudi sve što je većini korisnika doista potrebno.
Vidimo kako značajke koje su nekada bile rezervirane za flagship modele postaju standard: UFS pohrana, pravi telefoto objektivi i snažni čipovi koji bez problema obavljaju sve zadatke. Uz to, politika ažuriranja značajno je napredovala – šest godina podrške više nije nedostižan san.
Nije sve zlato što sija
Unatoč optimizmu, važno je ostati realan. Srednji segment i dalje ima prostora za napredak, a neke odluke proizvođača i dalje razočaravaju.
Još uvijek nailazimo na „premium“ uređaje s USB-C 2.0 priključkom, što znači spor prijenos podataka i izostanak funkcija poput video izlaza za radne načine, koji su sve važniji na Androidu.
Česte su i ultraširokokutne kamere niske rezolucije s lošim noćnim performansama, kao i AMOLED zasloni od 120 Hz s nedovoljno dobrim odzivom na dodir. To su sitni detalji koji razlikuju dobar uređaj od izvrsnog i jasno pokazuju koje značajke proizvođači još uvijek čuvaju za skuplje modele.
Dilema potrage za „savršenim“ telefonom po nižoj cijeni
Vjerujem da su mnogi od ovih nedostataka privremeni. Tehnologije se šire i prije ili kasnije postaju dostupne svima. No to stvara problem za brendove: ako telefon srednje klase, po cijeni od 300 do 500 eura, nudi sve što korisniku treba – zašto bi netko kupio skuplji model?
Osobno bih volio vidjeti bolju ergonomiju u srednjem segmentu. Nedostaju mi kompaktniji modeli. Danas se često čini da, ako ne potrošimo 1000 eura, moramo se pomiriti s telefonom od gotovo sedam inča.
Idealan telefon srednje klase, po mom mišljenju, imao bi telefoto kameru, silicijsko-ugljičnu bateriju i zaslon dijagonale 6,1–6,3 inča u dobro osmišljenom kućištu.
Budućnost je sve tanja, ali baterija postaje dostupna svima
Vrhunski segment nastavit će se razvijati kroz preklopive i eksperimentalne formate. Ultra tanki uređaji vjerojatno će se spojiti s tim segmentom zahvaljujući silicijsko-ugljičnoj tehnologiji.
Ono što je najvažnije, ta tehnologija demokratizira tržište. Tanki telefoni dobivaju pristojno trajanje baterije, a srednja klasa autonomiju o kojoj se prije deset godina moglo samo sanjati.
Ako proizvođači poput Xiaomija, Oppa, Honora ili Realmea uspiju standardizirati te tehnologije u cjenovnom razredu do 300 eura, pravila igre će se trajno promijeniti.
Što bih danas kupio?
Da danas moram kupiti novi telefon, ne bih posegnuo za najnovijim sklopivim modelom ni za najtanjim uređajem na tržištu. Izabrao bih napredan telefon srednje klase.
Modeli poput Realme 14 Pro+, CMF Phone 2 Pro, Nothing Phone (3a) Pro, Vivo V50 ili Oppo Reno14 jasno pokazuju gdje leži prava ravnoteža. Moja odluka temelji se na tri ključna stupa:
- Fotografija – softverska obrada u ovom segmentu nadoknađuje hardverska ograničenja.
- Zrelost – nema krhkih eksperimenata ni rizičnih dizajnerskih odluka.
- Trajnost – dugoročna softverska podrška čini ove telefone pametnom investicijom.
Industriji su potrebni spektakularni prototipi, ekstremne cijene i hrabre ideje. No iskusan korisnik zna da se najpametnija kupnja nalazi nekoliko stepenica niže. Srednji cjenovni segment danas nudi najbolje od oba svijeta – napredne značajke bez nepotrebnog rizika i previsoke cijene. Dok god je tako, ja ostajem pri svome.
