Novo istraživanje pokazuje da je raznolikost tjelesnih aktivnosti, a ne samo njihova ukupna količina, povezana s nižim rizikom od prerane smrti.
Redovito bavljenje različitim vrstama tjelesne aktivnosti može biti jedan od najučinkovitijih načina za produljenje života. Rezultati studije objavljene u časopisu BMJ Medicine pokazuju da raznolikost aktivnosti ima snažniju povezanost sa smanjenjem rizika od smrti nego samo ponavljanje iste vrste vježbanja, neovisno o ukupnom opsegu tjelesne aktivnosti.
Iako je tjelesna aktivnost već dugo povezana s boljim fizičkim i mentalnim zdravljem te manjim rizikom od smrtnosti, istraživači ističu da su dosadašnji podaci o utjecaju različitih vrsta aktivnosti bili ograničeni. Također nije bilo jasno ima li raznolikost veću važnost od same količine vježbanja.
Kako bi to detaljnije istražili, znanstvenici su analizirali podatke iz dviju velikih kohortnih studija koje su pratile tjelesnu aktivnost tijekom više od 30 godina. Jedna je obuhvatila 121 700 medicinskih sestara, a druga 51 529 zdravstvenih djelatnika.
Sudionici su pri uključenju u studije navodili osobne karakteristike, zdravstveno stanje i životne navike, a potom su svake dvije godine ispunjavali detaljne upitnike. Prikupljeni su podaci o hodanju, trčanju, joggingu, vožnji bicikla (uključujući sobni bicikl), plivanju, veslanju ili kalistenici, tenisu, squashu i racquetballu.
Kasnije su u upitnike uključene i informacije o treningu snage i vježbama otpora, aktivnostima niskog intenziteta poput joge, istezanja i toniranja, kućanskim i vanjskim poslovima umjerenog intenziteta poput vrtlarstva, kao i zahtjevnijim fizičkim radovima poput kopanja i košnje. Sudionici su također navodili koliko stepenica dnevno penju.
Ukupna razina tjelesne aktivnosti analizirana je na temelju podataka 111 467 sudionika, dok je raznolikost aktivnosti procijenjena kod 111 373 osoba.
Za svaku aktivnost izračunat je MET indeks, množenjem vremena provedenog u aktivnosti s njezinom MET vrijednošću. MET pokazuje koliko se energije troši tijekom aktivnosti u usporedbi s mirovanjem.
Najveći broj različitih aktivnosti iznosio je 11 u studiji medicinskih sestara i 13 u studiji zdravstvenih djelatnika. Hodanje je bilo najčešća aktivnost u obje skupine, dok su muškarci češće prakticirali trčanje i jogging.
Sudionici s višom razinom tjelesne aktivnosti rjeđe su imali rizične čimbenike poput pušenja, povišenog krvnog tlaka i kolesterola. Također su imali niži indeks tjelesne mase, zdravije prehrambene navike, veću društvenu uključenost i bavili su se širim spektrom aktivnosti.
Tijekom više od 30 godina praćenja zabilježeno je 38 847 smrtnih slučajeva: 9 901 zbog kardiovaskularnih bolesti, 10 719 zbog raka i 3 159 zbog respiratornih bolesti.
Ukupna tjelesna aktivnost, kao i većina pojedinačnih aktivnosti (osim plivanja), bila je povezana s nižim rizikom od smrti od svih uzroka. Međutim, taj se učinak izravnao nakon dosezanja oko 20 MET sati tjedno, što upućuje na optimalnu razinu aktivnosti.
Najniži rizik od smrti zabilježen je kod osoba koje su najviše hodale, s 17% manjim rizikom u odnosu na one koji su hodali najmanje. Penjanje stepenicama bilo je povezano s 10% nižim rizikom. Ostale aktivnosti pokazale su sljedeće povezanosti:
– tenis, squash ili racquetball – 15% niži rizik
– veslanje ili kalistenika – 14% niži rizik
– trening snage ili vježbe otpora – 13% niži rizik
– trčanje – 13% niži rizik
– jogging – 11% niži rizik
– biciklizam – 4% niži rizik
Ključni nalaz studije pokazuje da je raznolikost tjelesnih aktivnosti samostalno povezana s nižim rizikom od smrti. Nakon prilagodbe za ukupnu količinu aktivnosti, sudjelovanje u širem rasponu aktivnosti povezano je s 19% nižim rizikom smrtnosti od svih uzroka te smanjenjem rizika od smrti zbog kardiovaskularnih bolesti, raka i respiratornih bolesti u rasponu od 13% do 41%.
Autori naglašavaju da je riječ o opservacijskoj studiji, što znači da se ne mogu izvući konačni zaključci o uzročno-posljedičnoj vezi. Također ističu određena ograničenja, poput oslanjanja na samoprijavljene podatke o aktivnosti i ograničene raznolikosti sudionika.
Unatoč tome, zaključuju da rezultati snažno podupiru ideju da dugoročno bavljenje različitim vrstama tjelesne aktivnosti može značajno doprinijeti dugovječnosti.
