Studija koju su proveli istraživači u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama pokazuje da su određene stanične i biokemijske promjene dio prirodne prilagodbe mozga koja omogućuje očuvanje pamćenja i učenja unatoč protoku vremena.
S vremenom se mozak mijenja. Znanost je desetljećima pretpostavljala da su mnoge od ovih promjena rani znakovi propadanja. Međutim, nove međunarodne studije nude drugu perspektivu: ne znače sve biokemijske promjene u mozgu koji stari oštećenje ili gubitak kognitivnih funkcija. Neke promjene mogu čak biti dio prirodne prilagodbe živčanog sustava.
Studiju su proveli istraživači s Leibniz Instituta – Institut Fritz Lipmann – i istraživači sa Sveučilišta Tennessee. Tim je pokazao da astrociti – stanice koje prate i podupiru neurone – mogu akumulirati oštećeni glikogen u mozgu koji stari bez utjecaja na pamćenje ili učenje.
Vidljive promjene, ali nepromijenjene funkcije.
U istraživanju objavljenom u znanstvenom časopisu Cell Systems sudjelovali su stručnjaci iz istraživačkih centara u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Među njima su bili istraživači sa Sveučilišta u Tübingenu i Sveučilišta Humboldt u Berlinu.
Istraživači su analizirali eksperimentalne podatke prikupljene prije gotovo 30 godina, ovaj put koristeći suvremene genetske alate. Otkrili su da s godinama astrociti nakupljaju neispravan glikogen, oblik šećera koji mozak više ne može pravilno obraditi.
Taj glikogen tvori strukture koje se nazivaju poliglikozomalna tijela, a koja su uglavnom koncentrirana u hipokampusu, području mozga ključnom za pamćenje i učenje. Iako se ove naslage godinama smatralo znakom oštećenja, istraživanja pokazuju da njihova prisutnost ne utječe na kognitivnu funkciju.
Značajno je da njihova pojava ne dovodi do pada kognitivnih sposobnosti. U testovima na starim miševima, oni s puno ovih agregata dobili su iste rezultate kao i oni sa samo nekoliko. Zapamtili su rute, naučili nove zadatke i lako se snalazili u prostoru.
“Starenje sa sobom nosi promjene, ali nisu sve promjene štetne”, objasnio je istraživač Dennis de Backer. Drugim riječima, čini se da mozak tolerira – pa čak i preživljava – određene promjene bez gubitka učinkovitosti.
Genetika kao odlučujući faktor
Studija je također pokazala da se te naslage pojavljuju na različite načine u različitim mozgovima. Njihov broj i veličina variraju ovisno o genetici svake osobe. Istraživači su identificirali specifično područje na kromosomu 1 koje utječe na količinu poliglikanona nastalih tijekom starenja.
Jednostavno rečeno, neke su životinje nakupile mnogo tih naslaga tijekom starenja, dok ih druge nisu uopće nakupile. „Samo genetske razlike mogu pojačati ovaj fenomen“, izjavili su istraživači. Ovo pojačava ideju da starenje mozga ne slijedi jedan obrazac i da se svaki mozak razvija na svoj način.
Ključ ovog otkrića je da te promjene ne utječu izravno na neurone – stanice odgovorne za obradu informacija – već na stanice koje ih okružuju. Kao što je profesor Robert W. Williams objasnio, „Promjena se ne događa u neuronima, već u njihovoj okolini.“ Čini se da se ovo okruženje, barem u ovom slučaju, s vremenom prilagođava bez izazivanja negativnih učinaka na pamćenje ili učenje.
Godinama se prisutnost neispravnog glikogena u mozgu tumačila kao znak bolesti ili nadolazećeg pogoršanja. Ova studija osporava ovu pretpostavku i predstavlja važnu razliku: nisu sve promjene koje se događaju starenjem patološke.
Ova je razlika ključna u proučavanju demencije i neurodegenerativnih bolesti. Prepoznavanje benignih i istinski štetnih promjena omogućuje ciljanije liječenje i izbjegavanje pogrešnih dijagnoza.
Tim naglašava da se analizom starih podataka modernim tehnikama može potpuno promijeniti njihova interpretacija. Ono što se prije činilo abnormalnim sada se može smatrati dijelom normalnog procesa starenja.
Nova perspektiva starenja
Autori zaključuju da je pravi problem naučiti razlikovati zdravo starenje od bolesti koje ozbiljno utječu na pamćenje i rad mozga. Razumijevanje ove granice omogućilo bi razvoj preciznijih metoda liječenja i ciljanijih strategija prevencije.
Suprotno uvriježenom mišljenju, promjene u mozgu koji stari nisu nužno znak neuspjeha, već pokazatelj sposobnosti mozga da se prilagodi. To nas podsjeća da starenje ne znači uvijek gubitak, već i reorganizaciju i otpor.
