Predloženi vladini amandmani na Zakon o ledenjacima snižavaju postojeće standarde zaštite, prebacuju tehnička pitanja u političku sferu i ozbiljno narušavaju transparentnost sustava.
Argentina ima izniman globalni značaj kada je riječ o ledenjacima. Na njezinu se teritoriju nalazi 16 968 ledenjačkih masiva, uglavnom u Andama i na otocima južnog Atlantika. Zakon o ledenjacima (Zakon br. 26639) dugo se smatrao jednim od najnaprednijih zakonskih okvira za zaštitu ovih strateških resursa.
Zahvaljujući tom zakonu uspostavljen je čvrst znanstveni registar i jasni kriteriji zaštite, osobito u kontekstu sve izraženije klimatske krize. No najavljeni amandmani, koji će se razmatrati na izvanrednim sjednicama Kongresa, nastoje prilagoditi zakon ekonomskim interesima, prije svega rudarskom sektoru, na štetu okoliša. Takav pristup ugrožava učinkovitost, dosljednost i ustavnost postojećeg sustava zaštite.
Ledenjaci nisu izolirani prirodni relikti. Oni su ključne strateške rezerve slatke vode koje opskrbljuju oko 40% riječnih slivova u zemlji i osiguravaju pristup vodi za više od sedam milijuna ljudi, što čini oko 18% stanovništva Argentine. Ta voda ne služi samo za piće, već i za poljoprivredu, energetiku i očuvanje ekosustava.
Zakon o ledenjacima: temelj suvremene zaštite
Ove godine obilježena je 15. obljetnica stupanja na snagu Zakona o ledenjacima. Zakon je dvaput usvojen u Kongresu i dvaput potvrđen od strane Vrhovnog suda, čime je postao jedan od ključnih stupova minimalnih standarda zaštite okoliša, zajamčenih člankom 41. Ustava.
Njime su definirani osnovni kriteriji zaštite ledenjaka i periglacijalnih područja kao strateških rezervi vode, osnovan je Nacionalni registar ledenjaka (ING) te su zabranjene aktivnosti koje mogu narušiti njihovo prirodno stanje, osobito rudarske te naftne i plinske djelatnosti.
Klimatske promjene, koje su presudne za nastanak i opstojnost ledenjaka, dodatno su povećale njihovu ranjivost. U posljednjem desetljeću površina argentinskih ledenjaka smanjila se za oko 17%, što dodatno naglašava potrebu za snažnom i stabilnom pravnom zaštitom.
Regresivan i neustavan prijedlog izmjena
Dana 15. prosinca izvršna vlast uputila je Kongresu prijedlog zakona kojim se predviđa novo „tumačenje“ Zakona o ledenjacima. Ovo nije prvi pokušaj njegove izmjene. Godinama su sektori povezani s rudarstvom tvrdili da su definicije ledenjaka i ledenjačkog okoliša preširoke te da otežavaju planiranje proizvodnih projekata.
Predložene izmjene značajno smanjuju razinu zaštite okoliša i dovode u pitanje ustavni poredak. One ograničavaju zaštitu samo na ledenjake i periglacijalne ekosustave koji izravno služe kao rezervoari vode ili opskrbljuju slivove, dok se ostale ekološke, znanstvene i kulturne vrijednosti ledenjaka zanemaruju ili potpuno isključuju.
Takav pristup zanemaruje dvije ključne činjenice:
- ledenjaci imaju višestruke ekološke funkcije – reguliraju vodne tokove, ublažavaju učinke klimatskih promjena, čuvaju bioraznolikost te imaju znanstvenu i kulturnu vrijednost;
- sve ledene mase evidentirane u Nacionalnom registru ledenjaka već su definirane kao strateške rezerve vode.
Nacionalni registar ledenjaka, koji vodi Argentinski institut za znanosti o snijegu, glaciologiju i okoliš (IANIGLA), pruža jedinstvenu tehničku osnovu za zaštitu svih ledenjaka i periglacijalnih područja u zemlji.
Suprotno tome, novi prijedlog daje pokrajinama ovlast da same odlučuju koji će ledenjaci biti zaštićeni, na temelju njihova doprinosa vodnim resursima. Pri tome se ne propisuju jasni metodološki kriteriji, mehanizmi sudjelovanja javnosti niti obveze transparentnosti, a čak se predviđa mogućnost da pokrajine utječu na to koji će ledenjaci biti uključeni u registar.
Takav model razbija jedinstveni sustav zaštite utvrđen Ustavom i Općim zakonom o zaštiti okoliša te zamjenjuje znanstvene kriterije političkim i administrativnim odlukama, vođenima kratkoročnim interesima.
Dodatno zabrinjava činjenica da se u prijedlogu pogrešno poziva na „načelo predostrožnosti“, ne kako bi se ojačala zaštita okoliša u slučaju sumnje, već kako bi se privremeno suspendirao cijeli sustav zaštite dok pokrajine ne odluče što će štititi. Takav pristup predstavlja jasan primjer nazadovanja u zaštiti okoliša, što je izričito zabranjeno međunarodnim obvezama poput Escazú sporazuma.
Unatoč ozbiljnim posljedicama, prijedlog je usvojen u rekordnom roku, svega dva dana nakon početka rasprave u odboru, bez temeljite javne rasprave i tehničkog obrazloženja. Riječ je o reformi koja je po svojoj prirodi regresivna i neustavna te dugoročno ugrožava pravnu sigurnost i zaštitu jednog od najvažnijih prirodnih resursa zemlje.
