Desetljećima se pustinja nekontrolirano širila. Sada Kina odgovara idejom koja je jednako čudna koliko i moćna: širenje algi po pijesku kako bi se napravilo tlo. Ovo nije metafora. One su cijanobakterije i već mijenjaju tisuće hektara na kojima je prije bila samo prašina, vjetar i ništa više.
Pustinja je bila rečenica. Širio se, gutao sela, uništavao usjeve i činio cijele regije nenastanjivim. Ljudski odgovor nikada se nije promijenio: drveće, zidovi, barijere. Usporiti. Dragocjen. Ponekad beskoristan.
Sada Kina pokušava nešto radikalno drugačije: ne sadi u pustinji, već pretvara pustinju u plodno tlo. I to čini s mikroskopskim organizmima koji na Zemlji postoje već 3,5 milijarde godina.
Scena: Tengger, pijesak, vjetar i granica koja je već dosegnuta
Ovaj eksperiment odvija se u pustinji Tengger, autonomna regija Ningxia Hui, sjeverozapadna Kina. To je jedno od najsušnijih područja u zemlji, s čestim pješčanim olujama i tlom koje ne može zadržati vodu ili hranjive tvari.
Tamo progresivna dezertifikacija nije buduća prijetnja. To je svakodnevna stvarnost. Pomične dine, nemoguća poljoprivreda, izložena sela. Kada je kineska vlada objavila da želi tretirati 5333 do 6667 hektara pustinje u pet godina, nije govorila o pošumljavanju. Govorila je o mikrobiologiji primijenjenoj na geografskoj razini.
Ideja zvuči kao znanstvena fantastika: korištenje algi za stvaranje tla
Tehniku je razvila eksperimentalna istraživačka stanica pustinje Shapotou Kineske akademije znanosti u gradu Zhongwei. Tim, predvođen Zhao Yangom, više od 30 godina proučava kako stabilizirati pijesak.
Najvažnije otkriće bilo je sljedeće: određene cijanobakterije – fotosintetski mikroorganizmi poznati kao modrozelene alge – mogu preživjeti u ekstremnim uvjetima i, kada su vlažne, formiraju biološku koru bogatu biomasom koja se lijepi za zrnca pijeska.
Ta kora nije dekorativna. To je strukturalno. Veže čestice zajedno. Zadržava vodu. On usporava vjetar. Doslovno stvara živu kožu iznad pustinje.
Što su zapravo te cijanobakterije i zašto su važne
Cijanobakterije postoje oko 3,5 milijardi godina. Oni su odgovorni za sadržaj kisika u primordijalnoj atmosferi. Pojavljuju se u tlu, rijekama, jezerima i oceanima. I imaju ključnu osobinu: proizvode organski materijal tamo gdje ga gotovo i nema.
Kada se kolonija cijanobakterija uspostavi u pustinji, događa se nešto važno:
- formira se biokora
- erozija se smanjuje
- vlaga se zadržava
- stvara se mikrookoliš gdje se drugi organizmi mogu nastaniti
Jednostavno rečeno: pijesak se više ne ponaša kao pijesak, već kao zemlja.
Od laboratorija do stvarnog pejzaža. Problem preživljavanja izvan epruvete
Godine 2010. Zhao i njegov tim pokazali su da cijanobakterije mogu proizvesti tlo u pustinji. Ali skok u stvarni svijet bio je golem. Bakterije su napredovale u laboratoriju, ali su umrle na otvorenom.
Prvi napredak dogodio se 2016.: primjenom pritiska da ih se ugura između zrna pijeska, stopa preživljavanja porasla je na iznad 60%. Ali to je bilo neizvedivo u velikim razmjerima: zahtijevali su struju, ceste i opremu.
Zatim je došla odlučujuća ideja: pretvaranje biokorteksa u ‘sjeme tla’.
Tim je odabrao sedam sojeva od više od 300 vrsta, pomiješao ih s finom organskom tvari i stvorio pastoznu tvar. Ova smjesa je izlivena u šesterokutne kalupe, stvarajući čvrste blokove koji su nalikovali grudima zemlje.
Jednostavan za transport. Lako se maže. Vrlo visoka stopa preživljavanja.
Kad pada kiša, ti blokovi oživljavaju, šire se i naseljavaju pijesak.
Godina umjesto desetljeća. Ubrzanje koje mijenja sve
Kod tradicionalnih metoda može proći pet do deset godina da se stvori prirodna krasta. Kod cijanobakterija taj se proces svodi na oko godinu dana. Osim toga, stvorene biokore mogu izdržati brzine vjetra do 36 km/h, stabiliziraju dine i sprječavaju ponovno pomicanje pijeska.
Nije flaster na ranu. To je transformacija stanja: od rastresitog pijeska → do stabilne površine → do osnove za poljoprivredu.
Veliki zeleni zid. I zašto ovo nije izolirani eksperiment
Ovaj projekt ne stoji sam. Dio je Velikog zelenog zida Kine, službeno Programa zaštite šuma tri sjevera, inicijative pokrenute 1978. za borbu protiv dezertifikacije na sjeveru zemlje.
U više od četiri desetljeća Kina je značajno smanjila pješčane oluje, eroziju i širenje pustinjskih područja. Stanica Shapotou jedno je od najutjecajnijih središta u ovoj strategiji. Uvela je poznatu metodu slamnate šahovske ploče, koja se danas koristi u cijelom svijetu.
Sada, s cijanobakterijama, pristup se promijenio: više se ne radi samo o suprotstavljanju pustinji, već o njenom preokretu.
6.667 hektara danas. A sutra?
Regija Ningxia Hui planira tretirati između 5333 i 6667 hektara ovom tehnikom u sljedećih pet godina. Ali interes ide dalje. Afrika, Mongolija i druge sušne regije pomno prate eksperiment.
Ako biotehnologija može proizvesti tlo gdje je prije bio samo pijesak, to će imati planetarni utjecaj. Ne radi se samo o poljoprivredi. Radi se o sigurnosti hrane, migraciji, socijalnoj stabilnosti.
Pustinja nije samo krajolik. To je geopolitički faktor.
Mikrobi kao inženjeri planeta
Ima nešto duboko razorno u svemu tome: to nisu strojevi, nisu brane, nisu zidovi. Oni su mikroskopski organizmi koji redizajniraju cijele krajolike. Po prvi put u povijesti mikrobi se ne koriste samo za pročišćavanje vode ili proizvodnju energije. Koriste se za preoblikovanje površine planeta.
To nije poezija. To je biološki geoinženjering.
Kad pustinja više nije kraj
Stoljećima je pustinja koja je napredovala bila sinonim za gubitak. Izgubljena zemlja. Izgubljeni životi. Izgubljena budućnost. Sada, u udaljenom kutku sjeveroistočne Kine, pijesak je koloniziran mikroskopskim životom koji ga pretvara u tlo.
To je spor proces. Ranjivo je. Eksperimentalno je. Ali je i stvarna.
A ako djeluje u velikim razmjerima, transformirat će ideju koja se činila nepokolebljivom: da pustinja, kad jednom dođe, nikad ne nestaje.
