Površinu Marsa fotografirala je sonda Mars Global Surveyor između 1996. i 2001. godine. Sve njegove doline i planine poznate su s prostornom rezolucijom do 50 metara. Veneru je mapirala svemirska letjelica Magellan još 1989. godine, a dobivene karte prikazuju detalje do 100 metara. Slike Merkura koje je snimila svemirska letjelica Messenger od 2011. godine dosegle su rezoluciju do 665 metara.
Međutim, ovdje na Zemlji rezolucija karata stjenovite površine Antarktike nikada ne pada ispod 50 kilometara. Razlog je sloj leda debeo tisućama metara koji zamagljuje konture kontinenta. Studija objavljena u časopisu Science sada otkriva kako izgleda antarktički kontinent, zahvaljujući analizi hrapavosti vanjskog sloja leda koji ga prekriva.
Otkriven skriveni krajolik Antarktike: kako led otkriva zakopane planine i doline
Antarktika, s površinom od 13,6 milijuna četvornih kilometara, gotovo je 28 puta veća od Španjolske i sedam puta veća od Meksika. Oko 99% kontinenta trajno je prekriveno ledom, i to u količini od približno 27,17 milijuna kubičnih kilometara, prema karti Bedmap3 koju je izradio Znanstveni odbor za istraživanje Antarktike (SCAR). Iz tog je razloga izuzetno teško znati kakav je reljef ispod ledenog pokrova.
„Vidimo jasnu vezu između obilježja krajolika ispod leda i valovitosti njegove površine“, objašnjava Helen Ockenden, glavna autorica studije i glaciologinja s instituta Edinburgh Cryosphere. „Matematika koja opisuje taj odnos poznata je još od 1960-ih, ali sada je možemo povezati s modernim satelitskim promatranjima i koristiti za mapiranje krajolika ispod leda“, dodaje.
Istraživači uspoređuju taj proces s vožnjom kanua po vodi: iako su stijene skrivene ispod površine, vrtlozi na vodi otkrivaju njihovu prisutnost. Led je znatno viskozniji od vode i ponaša se drugačije, ali njegove površinske značajke ipak mogu otkriti skrivena brda i doline.
Prve karte temeljne stijene Antarktike nastale su 1950-ih godina. U početku su se temeljile na seizmičkim mjerenjima dobivenima detonacijama eksploziva u bušotinama u ledu. Kasnije su znatno poboljšane radarskim mjerenjima, osobito zračnim radarom. Ipak, pouzdani podaci postojali su samo duž pojedinih putanja, dok su ostala područja bila interpolirana i prekrivena takozvanim zonama sjene.
Godine 2025. karta Bedmap3 objedinjavala je sve podatke prikupljene od 1960-ih, uključujući 82 milijuna novih referentnih točaka. Nova metoda sada osvjetljava preostale nepoznanice: uz pomoć visokorezolucijskih satelitskih snimaka ledene površine moguće je zaključiti kakav je teren na kojem led počiva.
Prosječna debljina antarktičke ledene ploče iznosi 1948 metara, a bez velikih ledenih polica koje plutaju morem raste na 2148 metara. Ipak, taj prosjek skriva velike razlike, od nekoliko metara blizu obale Antarktičkog poluotoka do visoravni u istočnom Antarktiku koja se uzdiže na 4757 metara, gotovo poput Mont Blanca.
„Zamislite Pirineje prekrivene slojem leda debelim dva kilometra, pri čemu imamo samo rijetke profile terena s razmakom od desetak kilometara“, objašnjava glaciolog Robert Bingham s instituta Edinburgh Cryosphere. „Bez dodatnih informacija ne bismo vidjeli stvarni krajolik, već pojednostavljenu sliku. Naša metoda omogućuje otkrivanje suptilnih uzvisina i udubljenja, dovoljnih za precizniju procjenu oblika planina ispod leda“, zaključuje.
Preciznija karta skrivene Antarktike i utjecaj globalnog zagrijavanja
Nova studija ne otkriva velike planinske lance ili jezera ispod leda, već poboljšava razumijevanje reljefa između poznatih radarskih mjerenja. Poznato je da ispod leda ne postoji jedinstvena kopnena masa: ako bi se ledeni pokrov otopio, razina mora porasla bi za oko 57 metara, istočni dio kontinenta ostao bi kopno, dok bi zapadni dio činio arhipelag jer se većinom nalazi ispod razine mora.
Ne čini se vjerojatnim da će ljudi ikada vidjeti Antarktiku potpuno bez leda. Čak i uz današnje stope zagrijavanja, bili bi potrebni stotine tisuća, možda i milijuni godina da se kontinent oslobodi leda koji ga prekriva još od prije 34 milijuna godina.
Istraživači naglašavaju da poznavanje topografije ispod leda pomaže razumjeti kako će Antarktika reagirati na globalno zagrijavanje. Oblik terena određuje trenje koje led doživljava pri kretanju, što izravno utječe na brzinu njegovog toka prema moru, topljenje i doprinos porastu razine oceana.
Ova karta nije konačna. Trenutna poboljšanja odnose se na takozvanu mezoskalu, s rezolucijama između 2 i 30 kilometara. Buduća istraživanja i nove metode mogle bi dovesti do još potpunije karte Antarktike, osobito uoči sljedeće Međunarodne polarne godine 2032 – 2033.
