Život u skladu sa prirodom u brazilskim šumama
U mestu Tensilio Kosta, smeštenom u regiji Sera Katarinense u Brazilu, dve sestre od 72 i 73 godine vode fascinantan, potpuno samoodrživ život. Njihova priča, koja je privukla pažnju javnosti, otkriva kako je moguće živeti od zemlje čak i u osmoj deceniji života, oslanjajući se na mudrost predaka i sopstvene ruke.
Dve sestre obrađuju organsku baštu koja se prostire na više od jednog hektara. Pored uzgoja povrća, one gaje životinje, prodaju svoje proizvode na lokalnoj pijaci i tvrde da se njihova zdravstvena nega gotovo u potpunosti oslanja na lekovito bilje i domaće preparate koje same spravljaju. Njihova svakodnevica je inspirativna, ali istovremeno otkriva i duboku unutrašnju tenziju.

Od učionice do duboke šume: Koreni i radna etika
Pre povratka korenima, jedna od sestara decenijama je radila kao učiteljica, održavajući stalnu vezu sa ruralnim zajednicama. Druga sestra je svo to vreme ostala na porodičnom imanju, čuvajući osnovu njihove buduće proizvodnje. Vremenom su odlučile da se ponovo udruže i posvete zajedničkom načinu života fokusiranom isključivo na rad sa zemljom.
Njihov povratak nije bio klasičan „odlazak u penziju“ niti beg od stvarnosti; bio je to svesni projekat kontinuiteta. Godine nisu eliminisale njihove obaveze, već su ih samo drugačije organizovale. Srce njihovog modela je prostrana i raznovrsna organska bašta u kojoj nema mesta za pesticide. Koriste isključivo kompostiranje i prirodne metode đubrenja, što zahteva ogroman fizički napor – plevljenje i prilagođavanje hirovitoj klimi su njihova svakodnevica.
Između autonomije i ranjivosti
Pored poljoprivrede, sestre se oslanjaju na tradicionalna znanja o zdravlju. Njihova kućna apoteka sastoji se od biljaka koje same beru i prerađuju, verujući u prevenciju više nego u reakciju na bolest. Nedeljna pijaca služi kao jedini most sa spoljnim svetom, pružajući im skroman prihod i priliku za socijalni kontakt.

Ipak, u njihovom narativu pojavljuje se i eksplicitna briga: strah od trenutka kada jedna od njih može ostati sama ili bez snage. Ova rečenica menja ton cele priče, podsećajući nas da potpuna samoodrživost ne eliminiše ljudsku ranjivost. Njihov način života opstaje ne samo zahvaljujući radu, već i krhkim mrežama zajednice koje ih okružuju. Bez ljudi, autonomija se u ovim godinama lako može pretvoriti u opasnu izolaciju.
