Psiholog otkriva: Zašto se stalno opravdavate i kako prestati to činiti
Potreba da se „branite prije nego što vas napadnu“ poznata je kao naučenoj strategiji preživljavanja.
Za mnoge ljude reći „ne“ ostaje jedan od najtežih zadataka u svakodnevnom životu. Ne radi se samo o odbijanju poziva ili usluge, već o prevladavanju straha od razočaranja drugih, sukoba ili odbacivanja. U društvu koje cijeni stalnu dostupnost i nepokolebljivu ljubaznost, postavljanje granica često se doživljava kao sebičnost – a zapravo je temelj emocionalne dobrobiti.
Teškoća u izgovaranju „ne“ najčešće dolazi s pretjeranim opravdanjem. Duge rečenice, detaljna objašnjenja, niz izgovora – sve u nadi da će druga osoba prihvatiti odbijanje bez ljutnje. Umjesto jednostavnog „Ne mogu“, često slijedi objašnjenje zašto, kada i s kakvim posljedicama – kao da sama granica nije dovoljna.
Iza ovog obrasca često stoji dubok odnos sa samopoštovanjem. Mnogi su navikli da njihova vrijednost ovisi o tome koliko udovoljavaju drugima, predviđaju njihove reakcije i stalno dokazuju da su opravdani. Komunikacija tada prestaje biti razmjena i postaje preventivna obrana.
Psihologinja Vila ističe: „Najjasniji znak niskog samopoštovanja nije nedostatak samopouzdanja, već pretjerana samokritičnost, opravdavanje i samoobrana prije nego što vas netko napadne.“ Ova navika nije samo želja za objašnjenjem – to je duboka potreba za potvrdom vlastite važnosti.
Pravo reći „ne“ bez objašnjenja
„Ne komunicirate – tražite dopuštenje da biste postojali“, kaže stručnjakinja. Kada se stalno opravdavate, nesvjesno dovodite u pitanje svoje pravo da zauzimate prostor, donosite odluke i postavljate granice bez odobrenja drugih.
Ova dinamika nije slučajna – obično je naučena reakcija na situacije u kojima slobodno izražavanje nije bilo sigurno. U bihevioralnoj psihologiji to se naziva naučenom strategijom preživljavanja. U prošlosti je pretjerano objašnjavanje štitilo od kazne, odbacivanja ili napuštanja. Problem nastaje kada se ta strategija zadrži u odrasloj dobi, čak i kad više nije potrebna.
Vila koristi metaforu: „Kao da svaki put kad progovorite dokazujete svoj emocionalni identitet.“ Svako dodatno objašnjenje postaje dokaz da ste u pravu – riječi same po sebi nisu dovoljne. Rezultat? Stalna iscrpljenost, osjećaj krhkosti i paradoksalno – jačanje niskog samopoštovanja koje pokušavate kompenzirati.
U svojoj praksi Vila naglašava učenje „kratkih granica“: jasni, čvrsti odgovori bez nepotrebnih izgovora. Primjeri:
– „Ne.“
– „Ne osjećam se ugodno.“
– „Neću o tome razgovarati.“
U početku takvi odgovori izazivaju nelagodu – i kod vas i kod drugih. Ali to nije sebičnost, već korak prema razumijevanju da imate pravo postavljati granice. Samopoštovanje raste upravo kad vaši postupci pokazuju poštovanje prema sebi.
