U sredini slobodnog vremena pojavljuju se anksioznost, krivnja i samoizgradnja
Godisnji odmor bi trebao biti sinonim za odmor, uzitak i pauzu. Medjutim, za mnoge ljude dogodi se upravo suprotno: kada tijelo uspori, glava ubrza. Pojavi se anksioznost, krivnja i neugodan osjecaj da se „gubi vrijeme“. Taj fenomen naziva se ociobija – strah od odmora i slobodnog vremena.
„Ime govori samo za sebe“, priznala je psiholoskinja specijalizirana za neuroznanost Sol Rivera, „ali to nije tako jednostavno. Ociobija se tice onoga sto se dogodi nekim ljudima kada pokusaju opustiti se. Umjesto da generira zadovoljstvo i opustenost, to im pocne stvarati anksioznost i zabrinutost.“
Produktivnost, krivnja i strah od propustanja
U kulturi koja slavi hiperproduktivnost, stati se cini gotovo cinom pobune. „Strah ima veze sa smanjenjem produktivnosti, s prestankom stvaranja rezultata i s odmorom samim po sebi, bez ikakve korisnosti“, precizirala je Rivera. I tu se pojavljuje jedna od centralnih emocija: krivnja.
„Ideja da ako odmarate, trebali biste zapravo raditi nesto korisno, duboko je ukorijenjena u drustvu. Odmarati se je lose jer je gubitak vremena, kada u stvarnosti produktivnost i odmor idu ruku pod ruku“, smatra strucnjakinja.
Tome se dodaje pojam FOMO (fear of missing out), strah od propustanja. „Kada se prestane proizvoditi i usredotoci na uzitak, glava pocne razmisljati o svemu sto bismo mogli propustiti dok covjek odmara“, naglasila je.
Uznemirene licnosti i nauceni mandati
Ociobija ne razlikuje dob ni profesiju, ali obicno se jace pojavljuje kod osoba strastvenih prema onome sto rade. „Paradoks je da onima kojima je najteze odmoriti, u pravilu najvise vole svoj posao“, kaze Rivera. „Ali to se pretvara u bumerang kada ne mogu stati i sve prolazi kroz samoizgradnju.“
Mnogo toga ne gradi se u odrasloj dobi, vec od dietinjstva. „Mandati dolaze od malih nogu. Ucimno sto znaci raditi, odmoriti se i tko moramo biti da bismo postigli rezultate. Cesto su te dispozicije vise povezane sa strahom nego s povjerenjem“, objasnila je psiholoskinja.
Zivjeti ubrzano: brzo stici, ali kamo?
Za objasniti to, Rivera predlaze jasnu metaforu: brzinu u automobilu. „Kada idete jako brzo, ne uzivate u krajoliku. Ne pitamo se zelimo li stati, promijeniti rutu ili ostati na mjestu koje nam se svidjelo. Kada se zivi automatski, ta pitanja se ne pojavljuju.“
Tu se pojavljuje jos jedan strah: strah od postavljanja neugodnih pitanja. „Stati takoder znaci suociti se s egzistencijalnim pitanjima: ‘Je li ovo sto radim ono sto zelim?’, ‘Tko sam ako ne proizvodim?’ Tada covjek radije nastavlja ubrzano“, objasnjava.
Pitanja koja se obicno izbjegavaju, ali su potrebna
Medju kljucnim pitanjima koje Rivera predlaze pojavljuju se:
- „Tko sam kada ne proizvodim?“
- „Tko sam kada ne radim?“
- „Zasto radim ono sto radim?“
- „Je li ovaj cilj moj ili odgovara na drustveni mandat?“
„Nema ispravnih odgovora“, pojasnila je. „Ali su to pitanja koja omogucuju zivljenje s vecim smislom.“
Odmoriti se takoder se trenira
Iz perspektive neuroznanosti, pristup ne prolazi samo kroz uzimanje dugackih odmora. „Vise nego velika razdoblja odmora, potrebni su mikro-pauze koji kisikom opskrbljuju mozak“, objasnila je Rivera. „Covjek ima tendenciju vjerovati da ako ne stane, biti ce kreativniji, ali je obrnuto.“
Setnja 20 minuta, rucak izvan radnog okruzenja, svjesno disanje ili mindfulness 10 minuta moze biti ucinkovitije od 10 dana lose prospavanih odmora.
Osim toga, postoji neosporna stavka: san. „Spavati izmedju 7 i 8 sati je fundamentalno. Odmor je glavni stabilizator raspolozenja i generator neuroplasticnosti.“
Povratak tijelu i osjetilima
Jedan od najjednostavnijih – i najmanje cijenjenih – alata je ponovno povezivanje sa sadasnjim trenutkom. „Uzitak je u osjetilima: mirisati kavu, osjecati zagrljaj, gledati u oci, zaista slusati. Glava je obicno u buducnosti dok je tijelo u sadasnjosti.“
Treniranje te veze kljucno je za smanjenje hiperaktivnosti zivcanog sustava.
Ono sto ostavljamo za poslije
Ociobija obicno ne pokazuje posljedice odmah. „Cesto naplacuje s vremenom: na zdravlju, na vezama, na osobnim projektima. Na kraju filma pojavljuju se ‘kad bi samo…'“
I ne radi se o prestanku rada ili odricanju od ambicije. „Ponekad promjena nije tako velika. To je tih 45 minuta s djetetom, biti zaista prisutan, bez mobitela. Emocionalna prisutnost vise vrijedi od fizicke.“
Zakljucak
„Vise zelje i zelje takoder podrazumijevaju vise straha“, zakljucila je Rivera. „Zato oni koji vole ono sto rade moraju biti jos oprezniji.“
Pravi izazov nije nauciti vise raditi, vec nauciti stati bez krivnje. Jer odmor nije gubitak vremena: to je povracaj smisla.
