Ispod slojeva vlažne zemlje i taloga nakupljanih tisućama godina, u području Terme di Sorano u toskanskoj Maremmi, arheolozi su naišli na izvanredno otkriće. Tijekom službenih iskapanja, provedenih uz odobrenje Ministarstva kulturne baštine, pronađena je kamena građevina čija starost, prema radiokarbonskim analizama, seže između 4495. i 4335. godine prije Krista.
Neolitik i termalne vode: dokaz da su topli izvori bili sveti već prije 7.000 godina
Ovo otkriće predstavlja jedan od najranijih materijalnih dokaza korištenja termalnih voda u prapovijesti. Riječ je o području koje je i mnogo kasnije, u 15. stoljeću, zadržalo svoju važnost – tada su tople vode bile usmjerene u poznatu Bratsku kupelj, koju su koristili redovnici iz obližnje crkve Santa Maria dell’Aquila.
Znanstvena vrijednost nalaza leži i u njegovoj preciznoj kronologiji. Građevina se jasno uklapa u razdoblje srednjeg neolitika u središnjoj Italiji, kako prema datiranju, tako i prema načinu gradnje i položaju. Smještena je unutar velike šupljine isklesane u sedrenoj terasi, površine oko 320 četvornih metara, s dubinom koja doseže 3,6 metara ispod današnje razine tla.
Zanimljivo je da se ova šupljina nalazi točno iznad kasnijeg renesansnog bazena, što upućuje na kontinuiranu ljudsku privlačnost termalnom izvoru kroz tisućljeća. Očito je da je interes za ovo mjesto započeo još u vrijeme kada su se u Italiji razvijali poljoprivreda i sjedilački način života.
Iskapanja su započela tijekom prve istraživačke kampanje u srpnju 2024. godine. Već nakon uklanjanja površinskog sloja zemlje, arheolozi su otkrili ulaz u obliku lijevka s tri stepenice uklesane izravno u stijenu, koje su vodile u unutrašnjost šupljine. Stratigrafska sonda, provedena do dubine od oko 2,5 metra, razotkrila je strukturu koja je značajno promijenila razumijevanje lokalne kronologije.
Na samom dnu pronađena je elipsoidna kamena konstrukcija, dimenzija približno 2,60 x 2,20 metara. Građena je od pažljivo složenih blokova travertina i tufa, postavljenih u više redova. Unutrašnjost strukture bila je ispunjena sitnim kamenjem i oblutcima, dok su vanjski rubovi sadržavali masivnije blokove, vjerojatno korištene kao stabilizacija ili potporni element.
Način gradnje ukazuje na svjesno planiranje i namjenu. Smještaj konstrukcije na najdubljoj točki šupljine, u neposrednom kontaktu sa stjenovitom podlogom, sugerira da njezina funkcija nije bila slučajna, već izravno povezana s termalnim okruženjem.
Ključni dokaz te povezanosti pojavljuje se tijekom daljnjih istraživanja: otkriven je drevni termalni vodonosnik, prvi put dokumentiran na ovom području. Kako bi precizno odredili starost strukture, istraživači su analizirali fragmente ugljena pronađene u izravnom dodiru s kamenjem. Rezultati radiokarbonske analize bili su jasni i nedvosmisleni, potvrđujući neolitsko podrijetlo građevine.
Datiranje dodatno potvrđuju pronađeni artefakti u istim slojevima: kameno oruđe tipično za to razdoblje te keramički ulomci. Ti predmeti ne predstavljaju slučajni otpad, već tragove aktivnosti ljudi koji su redovito dolazili na ovo mjesto. Njihova prisutnost upućuje na to da su termalne vode već tada imale zdravstvenu, ali i simboličku ili ritualnu ulogu, što je u prapovijesnim zajednicama često bilo nerazdvojivo.
Velik dio šupljine još uvijek nije istražen, što ostavlja prostor za nova otkrića. Buduća iskapanja mogla bi rasvijetliti točnu funkciju elipsoidne strukture i način na koji je prostor korišten. Ipak, dosad prikupljeni podaci već su dovoljni da se ovo nalazište prepozna kao iznimno važno za znanstveno razumijevanje talijanskog neolitika.
Posebna vrijednost leži u činjenici da ovo otkriće pruža konkretne, datirane dokaze odnosa između ranih ljudskih zajednica i termalnih izvora. Ono što je ranije bilo tek pretpostavka, u Soranu je potvrđeno materijalnim tragovima.
Kamena struktura od sedre i tufa, skrivena gotovo sedam tisuća godina, svjedoči da su ljudi već u najranijim sjedilačkim fazama prepoznavali posebnu moć mjesta gdje je zemlja izbijala u obliku topline i vode. Iskapanja se nastavljaju, a svaka nova faza istraživanja može dodati još jedno važno poglavlje u razumijevanju talijanske prapovijesti.
